Komentar

Vlada se napokon dosjetila razgovarati sa sindikatima o „bolnim rezovima". Na prvom sastanku sa sindikalnim čelnicima (uvijek iste face, ima li demokratskih izbora u sindikatima), Vlada je nastupila pomirbeno. Dan prije najavljivala je velika otpuštanja. Poslije sastanka govorila je o „racionalizaciji". Što se pod njom podrazumijeva, teško je reći. Mogla je upotrijebiti i riječ „restrukturiranje". U njoj je također supstrat svega i ničega. I zaista krajem tjedna poslije prve sjednice GSV-a ministar Mirando Mrsić ne govori više o otpuštanju, niti o racionalizaciji, već o restrukturiranju.

Kiseli bomboni za sindikaliste

No, prije razgovora sa sindikatima u javnost je pušteno dnevnopolitičko „istraživanje" po kojemu je popularnost Zorana Milanovića i vlade u cjelini nadrasla planetarne dimenzije i otišla u Kumovu. Slamu. Neka sad sindikalisti pisnu protiv takve veličine! A na dan sastanka Mislav je Bago veleumno, kako to samo on zna, pojasnio nove rezultate prema kojima „građani" imaju strahovito razumijevanje za vladine „bolne rezove" od kojih je vlada odustala otišavši u „racionalizaciju" tri sata prije Bagina krasnoslovljenja u Dnevniku Nove TV. Koordinacija između središta moći i informatora na daljinski upravljač negdje je zapela. No, medijsko uvlačenje vladi se nastavlja. Uglavnom - spremni smo, a da ni sami ne znamo, jesti travu na selu – asfalt u gradovima, odreći se plaća, mirovina, žene, djece, kopanja po smeću i skupljanja plastičnih boca – samo da kukuriku uspije „zadržati kreditni rejting". Malo morgen, Bago!

Poslije sastanka s Vladom sindikalisti su otišli doma veseli poput klinaca kad dobiju lizalicu. Milanović se tom prigodom nije ni obratio javnosti. On zna da je sindikatima podijelio kisele bombone. Dan kasnije iz Vlade, naravno, najavljuju otpuštanja u javnom sektoru. I tako ukrug.

Treba li nam uopće proračun?

Sjećate li se kad su bili izbori? Koliko Milanoviću treba vremena da predloži Saboru proračun? Dva mjeseca u sedlu, a još nema ni nacrta. Pa, kad ga nema idemo poput vlade puštati, ne vjetrove već balone o tome gdje se može uštedjeti. Prije toga jedan europski podsjetnik: Belgija je dokazala da se može odlično funkcionirati i bez vlade. Koliko je uštedjela kad je mjesecima i mjesecima bila bez nje? Možda bismo se trebali ugledati na nju i u svakom izbornom ciklusu pola mandata funkcionirati bez vlade, a drugu polovicu bez proračuna. Siguran sam da bismo uštedjeli.

Primjerice, tzv. mirovne misije Hrvatsku godišnje koštaju 320 milijuna kuna. Nije to mala lova. Da se odreknemo mirovnih misija dostajalo bi ministru obrane Kotromanoviću za kravatu i odijelo, pa ne bi pred domaćom i svjetskom javnošću hrvatske vojnike postrojavao na minus deset celzijusovih u starim trapericama i proljetnoj jaknici „second hand shopa". I bez povlačenja hrvatskih vojnika iz bespuća tuđinskih zbiljnosti u okrilje hrvatskih granica, pa i bez usvojena proračuna za 2012., valjda je primio prvu plaću i može o svom trošku kupiti odijelo, košulju i kravatu. Ako ne može, neka mu kupi Iblerov trg. I vidi vraga, sutradan, ne znam čijom zaslugom Kotromanović se uljudio! Em odijelo, em kravata. Odijelo, znamo, ne čini čovjeka. Ali čini ministra.

Ferenčak i Sanader iste su kakvoće

Milanovićeva vlada već je počela štedjeti! Izbacila je iz svojih redova Vladmira Ferdeljija, nesuđenog pomoćnika ministra pomorstva, prometa i infrastrukture, jer čovjek ima svoje mišljenje koje Vladu može stajati preskupe istine o tome da nema pojma. Otkazom je uštedjela dužnosničku plaću, doduše kratko, samo dok na ispražnjeno mjesto ne sleti neki stranački poslušnik bez svojega mišljenja. Vjerojatno je već sletio, pa ništa od uštede.

Kod podjele plijena i kod kadroviranja nema čekanja i puštanja balona. Odlučno i beskompromisno strančarsko-klijentelistički naprijed. Tako je umjesto stranačkoga ministra Komadine odletio njegov nestranački pomoćnik Ferdelji. Tako je i Čačić, prvi ne znam što u Milanovićevoj preglomaznoj vladi u orbitu janafovskoga kruha bez motike ugurao stranačkoga kolegu nepravomoćno osuđenog Srećka Ferenčaka, poznatoga po tome što mu treba trajni nadzor kad su u pitanju novci i nekretnine, čega u Janafu sigurno ima dovoljno.

Glavni nanbudo tajnik koalicijske HNS-a, Ferenčak, ako je vjerovati Čačiću, sam je (za puknuti od smijeha), zatražio da ga Čačić poštedi. I poštedio ga – nije ga automobilom pregazio. No, ruku na srce, ako je tko trebao odletjeti, onda je to Čačić. Ne znam do kad će esdepeovci trpjeti Čačića i Pusićku, ali stvar je već sad alarmantna.

Zašto Čačić u NO Janafa nije odmah predložio Sanadera? On nije pravomoćno niti nepravomoćno osuđen, a ima sve kvalitete Ferenčaka, čak je bolji u komunikaciji i veći šarmer bez pokrića. U svakom slučaju ovaj se tjedan u vladajućoj koaliciji iza šarenih balona dijelio plijen - vlast nad javnim tvrtkama. Janaf je pripao HNS-ovoj klijenteli.

Čačić i Pusićka i dalje javno govore kao je Ferenčak moralna okomica i, štoviše, da su uvjereni u njegovu nevinost. Time su izvršili pritisak na hrvatsko sudstvo u sudbenome predmetu koji još traje. O tome, međutim, koalicijski partneri SDP, IDS i Hreljini penzići šute. Šuti i oporba!

Dva rigidna materijalista s Pantovčaka

Činjenica jest da Milanovićeva vlada nije donijela nikakav jasan, mjerljiv i vremenski ograničeni rok plana izlaska iz krize. Ne vjerujem da će takav dokument donijeti tijekom svojega mandata. Baloniranje (neprestano puštanje balona, nap. a.) je lakša zanimacija. Zato idemo dalje u relaksirajućem tonu.

Kad su ga zbog preskupog mišljenja izbacili iz vladine momčadi Vladimir Ferdelji samoinicijativno se odrekao šestomjesečne dužnosničke plaće. Svaka čast za čist obraz. Može se, hoću reći, uštedjeti i na Mesiću. Njega država plaća kako bi provodio svoju privatnu politiku – točno je primijetio Josipović sa zabrinjavajućim zakašnjenjem. Za Mesića bi proračun trebao izdvajati nula kuna. I to je previše. Ima li Sabor dovoljno snage da ukine tzv. Mesićev zakon kojim ga je Sanader doživotno počastio?

I Josipović bi se trebao jasno i glasno, nedvosmisleno odreći povlaštene mirovine. Predsjednik, bio on i agnostik, u zdravom društvu treba biti moralna okomica. Obojicu, bivšega i aktualnoga predsjednika, dotiču nemoralni zakoni, koje treba odmah mijenjati (Mesićev po hitnom postupku i ukinuti), na tragu promijene odredaba o povlaštenim mirovinama saborskih zastupnika. Neka se Josipović i Mesić ugledaju na Ferdeljija. Ali, oni kao i Kajin, vjerojatno misle da je riječ o „štupidu", jer inače bi već odavno sami inicirali zakonske promjene.

Najpopularniji je bio Tuđman, ali...

Moram opet u fusnotu. Kad je Mesić sjedio na Pantovčaku godinama je bio „najpopularniji političar". Sad je najpopularniji Josipović bez obzira što se nije na vrijeme distancirao od privilegirane mirovine koja bi u ovom trenutku iznosila oko 14.400,00 kuna. Tvrdim da im je popularnost umjetno napuhana. Ne znam koliko iznosi Mesićevo mjesečno berivo, ali znam da je prije obojice „najpopularniji" bio Tito – njegovo je bilo sve živo i mrtvo. Imao je sve. Zato i nije primao formalnu plaću ili mirovinu.

Popularnost se nije mjerila jedino kad je vladao Tuđman s takvim postotkom izborne pobjede kakav Mesić i Josipović nisu u stanju osvojiti ni u zajedničkom zbroju. U Hrvatskoj su političari to popularniji što ih je izabrao manji dio biračkoga tijela. Ako još k tome beskompromisno provode jugoregionalnu politiku umjesto nacionalne, onda su definitivno cijeloga mandata najpopularniji s velikim izgledima za još jedan mandat (svijetli primjeri su Mesić i Sanader). To su kriteriji stvarnih nedemokratskih središta moći u Hrvatskoj prilagođeni interesima jugomanjine od cca 25 posto.

AVNOJ iz šumske kolibe hoće u EU

Da bi ostao popularan predsjednik Josipović otišao je na Jahorinu u šumu, „u objekt Koliba" raspravljati o „stanju u regiji". Suvremenom AVNOJ-a mora poručiti samo jedno: SR Hrvatska ne će stvarati probleme „zemljama u regiji" na njihovom „putu u EU" s osobitim naglaskom na SR Srbiju. To znači da će se europska Hrvatska i dalje odricati svega što bi moglo narušiti jugoslavensku idilu „na putu u EU". Ostalo je čampri ti čupri.

Hrvatska je uime AVNOJ-a krčila put u EU još od protuustavnoga Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Zapadnoga Balkana i političkog samoubojstva na balkanskom summitu u Zagrebu godine 2000. Da ga je krčila u svoje ime i za svoj račun imali bismo sasvim drukčiju situaciju. U najmanju ruku cjeloviti gospodarski pojas. Ne bismo bili međunarodno optuženi i osuđeni za nepostojeći zajednički zločinački pothvat oslobađanja vlastita međunarodno priznata teritorija od velikosrpske okupacije. I tako dalje.

Vrati orden, biskupe!

Preživjelom AVNOJ-u ne smeta što mu se na putu u EU u kolibu ugurao velikosrpski element - Republika srpska. AVNOJ je i danas u koaliciji sa četnicima kao i godine 1945. Zato dodatno čudi što je katolički biskup, Hrvat po nacionalnosti, Franjo Komarica, 9. siječnja ove godine, na dan osnivanja Karadžićeve okupatorske SAO Krajine, u Banjoj Luci u nazočnosti Tadića primio od Dodika nekakav orden na genocidu stvorene velikosrpske tvorevine. A Papa nam je lijepo rekao da nam Stepinac treba biti uzorom. Samo nekoliko dana kasnije na zajedničkom zasjedanju HBK i BKBiH odlikovani biskup upozorava na neodrživo stanje hrvatskoga naroda u Republici srpskoj. Ma, vrati orden, brate biskupe!

Slaba je utjeha protjeranim katolicima Bosne i Hercegovine činjenica da je Radovan Karadžić 1995. na Palama odlikovao odličjem za ratne zasluge u Podunavlju bivšeg ministra u okupatorskoj vladi RSK i budućeg zastupnika Hrvatskoga sabora dr. Vojislava Stanimirovića. Ni Stanimirović, koliko je poznato, nije vratio orden velikosrpskoj Karadžićevoj Republici srpskoj. Podunavlje je od ratnih zasluga Stanimirovića oslobođeno 1998. procesom mirne reintegracije. Da nije bilo zajedničkog zločinačkog pothvata međunarodne zajednice, mogla je 1995. biti oslobođena i okupirana Banja Luka. Bežanija je već počela, ali ne da vrag da se po pravdi posao napravi dokraja.

U Hrvatskoj, kažem, ima svakakvih čuda, ali proračuna i dalje nema i nitko se ne pita gdje je, tko ga piše - vlada ili kakva vanjska agencija, i kad će stići na dnevni red. Hladan u međuvremenu vjetar pahulje zajedno s vladinim balonima „pari passu" nosi.

Nenad Piskač

Foto:pixsell