Bogoslužje za Hitlera nezamislivo je. Zašto je onda svijet tih u odgovoru na bogoslužje za Antu Pavelića?
Zamislite na trenutak da su na obljetnicu smrti Adolfa Hitlera spomen-mise održane u dvama najvećim gradovima u Njemačkoj. Ne treba ni reći, takav obred izazvao bi gnjev, ogorčenje i široke prosvjede ne samo u Njemačkoj, nego diljem čitava svijeta. Prošli tjedan lokalni ekvivalent nekog takva događaja dogodio se u Hrvatskoj, no umjesto gnjeva i demonstracija, nije se u toj zemlji nijednu riječ prosvjeda čulo niotkuda.
Mislim na spomen-misu održanu 28. prosinca u Zagrebu i Splitu (a možda i gdje drugdje) kako bi se obilježilo 51. godišnjicu smrti Ante Pavelića, poglavara države zloglasne Nezavisne Države Hrvatske, koju su g. 1941. bili stvorili nacisti i njihovi talijanski saveznici. Nakon njezina ustanovljenja, vlast je predana lokalnom fašističkom pokretu, ustašama, kojima je na čelu bio njihov Poglavnik Ante Pavelić.
Tijekom čitava vremena svoga kratkotrajna postojanja (1941.-1945.) ustaše su nastojale da se zemlja (koja se sastojala od područja današnje Hrvatske plus onoga Bosne i Hercegovine) riješi svih svojih manjina, a isto tako i svojih lokalnih političkih protivnika. Da bi to učinili, osnovali su mrežu koncentracijskih logora diljem zemlje, od kojih je najveći i najzloglasniji bio Jasenovac, smješten na obalama rijeke Save, jugoistočno od Zagreba. Ondje su desetci tisuća nedužnih civila bili pobijeni na razne brutalne načine, a što je tom logoru priskrbilo nadimak „Balkanski Auschwitz".
Do današnjega dana ondje se nastavljaju raspre o ukupnom broju civila pobijenih od ustaša, no ta brojka zasigurno nije manja od nekoliko stotina tisuća, u prvom redu Srba, a isto tako Židova, Roma i antifašističkih Hrvata. I dok svi oni koji su sudjelovali u tim strašnim zločinima nose kaznenu odgovornost, pojedinac s najvećom krivnjom bio je bez imalo dvojbe Ante Pavelić, koji je bio na čelu najsmrtonosnijeg režima u Europi pod vlašću Osovine.
Spomen-mise u počast Paveliću, koji je umro g. 1959. u Španjolskoj od rana zadobivenih u pokušaju atentata na nj dvije godine prije toga, označuju obnovu tradicije koja je [obnova] započela u 1990-ima nakon ponovne uspostave hrvatske neovisnosti. Kao rezultat presude u Zagrebu zapovjedniku Jasenovca Dinku Šakiću i kao odgovor na prosvjede Centra Wiesenthal, mnoštvo je bilo zaustavljeno, a odgovorni svećenik, Vjekoslav Lasić, bio je napustio Hrvatsku.
No, na nesreću, Lasić se prije nekoliko godina vratio u Zagreb te je obnovio svoju neofašističku aktivnost bez ikakvih posljedica za sebe. Na pogrebu Šakića, koji je inzistirao na tomu da bude pokopan u svojoj ustaškoj odori iako je bio u zatvoru zbog svojih zločina iz II. svjetskog rata, Lasić je bio taj koji je predvodio završne obrede. Po riječima toga dominikanskog svećenika, iako Dinko Šakić nije poštivao svih Deset zapovijedi (Ne ubij?), on je bio uzor za sve Hrvate, i svaki bi se Hrvat trebao ponositi njegovim imenom.
Pitanje je sada kako neki takav događaj u čast spomena na jednoga od najvećih masovnih ubojica II. svjetskog rata prolazi bez i jednog jedinog prosvjeda ili osude. Nedvojbena adresa za takvo ogorčenje bila bi sama Hrvatska, gdje su se mnogi ljudi borili među Titovim partizanima protiv ustaša, i gdje znatan segment stanovništva ima snažnu antifašističku tradiciju. No isto to pitanje odnosi se i na zone izvan te zemlje.
Hrvatska je daleko stigla na svome putu k članstvu u Europskoj uniji (predviđeno za 2013.), a to je članstvo tobože ovisno o prihvaćanju vrjednota i normi EU-a. Je li spomen-misa za jednoga od najgorih europskih ratnih zločinaca kompatibilna sa članstvom u EU-u?
Žalosna je istina da je u tom pogledu Europska unija učinila bijedno zatajenje u odnošenju prema ponovnom dizanju glave neofašizma i prema promicanju izvrtanja istine o Holokaustu u svojim postkomunističkim članicama. Nakon što bi jednom bile primljene u EU (Nato), zemlje kao što su Litva, Latvija, Estonija, Mađarska i Rumunjska započele bi poduzimati aktivne korake u novom pisanju povijesti II. svjetskog rata, pri čemu se minimiziralo ili pokušavalo prikriti osobito važne uloge što su ih pripadnici dotičnih nacija imali u počinjenju zločina Holokausta, a jedva da bi koja riječ prosvjeda ili osude dolazila iz Bruxellesa.
Umjesto da aktivno uđe u borbu protiv Praške deklaracije od 3. lipnja 2008., koja promiče izmišljotinu o ekvivalentnosti između nacističkih i komunističkih zločina te potkopava opravdani status Holokausta kao jedincata slučaja genocida, EU nije na pravi način reagirao na taj opasni izazov prihvaćenoj zapadnoj povjesnici o II. svjetskom ratu i njegovim tragičnim posljedicama.
Želio bih da mogu zaključiti dobrom viješću da su Izrael i židovski svijet reagirali na pravi način, no na nesreću to se nije dogodilo. Takve je razvitke hotimice ignorirala izraelska vlada, koja pod ministrom vanjskih poslova AvigdoromLiebermanom odbija reagirati na nasrtaje na našu prošlost u onim zemljama koje nisu pokazivale nikakav naročit interes u zauzimanju za palestinsku stvar.
Prošlotjedne mise u čast Ante Pavelića ruganje su kršćanskim vrjednotama i uvrjeda za sve žrtve ustaša, za njihove rođake, prijatelje i ljude morala i savjesti širom svijeta. Kucnuo je čas za stvarne prosvjede unutar Hrvatske, a i za one do kojih bi došlo od Europske unije, Sjedinjenih Država i Kanade, Izraela i židovskoga svijeta. To je minimum što ga dugujemo žrtvama tog zloglasnog masovnog ubojice.
Izvor: The Jeruzalem post
Komentar Nenada Piskača na ovaj tekst pogledajte ovdje.
