Hoće li nova Libija biti novi Irak na obalama Sredozemnog mora? I je li svrgavanjem Moamera Gadafija, uz pomoć NATO-a nakon impulzivne odluke Nicolasa Sarkozyja, započet kaos usporediv s onim koji je uslijedio nakon američke invazije u Iraku? To je ono što najavljuju neki komentatori tonom „dobro smo vam rekli", pozivajući se na alarmantne vijesti koje pristižu iz Libije, u kojoj ne prođe ni tjedan dana da ne dođe do sukoba vojske pa čak i u samom središtu Tripolija.

Njihove strahove potvrdio je predsjednik Prijelaznog nacionalnog vijeća (CNT) Moustafa Abdeljalil koji je uputio alarmantni poziv: „Ili ćemo bez slabosti odgovoriti na ove događaje (borbe između pripadnika vojske) koji Libijce uvlače u vojni sukob koji ne možemo prihvatiti, ili ćemo ustupiti mjesto građanskom ratu (...). Sigurnost neće biti uspostavljena dokle god borci budu odbijali odložiti oružje."

Revolucionari ne žele predati oružje koje su uzeli u ruke kako bi pobijedili Gadafija, nižući pritom razloge i uvjete. Prave se da su suci, ucjenjuju ljude na raskršćima, uhićuju koga god žele te zadržavaju zatvorenike izvan pravosudnog sustava. Policijskom poretku pridodaju se i nacionalni egoizmi, koji u sebi nose sjeme komadanja pa čak i raspada zemlje, upiru prstom zloguke ptice.

Koje ne propuštaju priliku primijetiti da novi čelnici imaju namjeru poštivati principe šerijata. Vladavina policije, eksplozija regionalizama i vjerskog fundamentalizma: fatalan je to koktel; Irak se dakle ponavlja u Libiji.

Stoga bi možda bilo dobro odbaciti preuranjene usporedbe i analize. Današnja Libija nije Irak iz 2003. Nakon pada Gadafijevog režima nije uslijedio kaos i plačka koja je uslijedila nakon odlaska Saddama Husseina. Zbog toga će obnova zemlje biti uvelike olakšana. Nju neće parazitirati inozemna vojna okupacija. Osim te suštinske razlike, Libija ima izgleda da ne izađe iz devastirajućeg embarga poput onoga u Iraku od 1991.do 2003.

To je u konačnici jedna homogena zemlja, suprotno Iraku, kojeg je pogodio raskol između šijita i sunita te miniralo kurdsko pitanje. Istina, berberska odmazda u Libiji, koja je dosad bila ponajviše kulturološka, mogla bi prerasti u političke, pa čak i teritorijalne zahtjeve. No još smo daleko od toga.

Između post-Gadafijeve Libije post-Saddamovog Iraka postoji jedna središnja, suštinska razlika, koja se može rezimirati ovim paradoksom: dok je nasilje nametnuto Iračanima popratila destrukcija države (konkretno baasističke, ali i baštinice tisućljetne mezopotamijske tradicije), upravo bi izgradnja moderne države mogla biti faktor nasilja u Libiji ako se bude provodila na razlučiv način. Gadafijeva diktatura koliko god bila totalitarna, nije uspjela izgraditi modernu, centraliziranu i jaku državu.

Pukovnik Gadafi je bio osobito vrstan u stvaranju trajne institucionalne nestabilnosti, koja mu je omogućila da učvrsti svoju osobnu vlast dok je vrlo vješto manipulirao kompleksnim sustavima libijskih plemenskih savezništva. Umorni od života bez Ustava, bez pravila, bez pouzdane administracije i istinske vojske tijekom četiri desetljeća, libijski revolucionari imaju dakle privid o državi. Izraz „država" za njih ima gotovo magične osobine: to je sinonim pravde, jednakosti i poštivanja građana, sve ono čega su bili lišeni pod vladavinom Gadafija, koji je samo nagrađivao ili kažnjavao, ovisno o svojoj dobroj volji i potrebama u danom trenutku. Kroz gotovo devet mjeseci građanskog rata, u kojem su mnogi gradovi pod opsadom pokazali svoju snagu, Libijci su se osvijestili i otkrili nacionalni ponos, iako je njihova odanost prije svega lokalna i plemenska.

No uspostava moderne države znači definiranje pravila zajedničkih za sve, uklanjanje izuzeća i zaobilaženje prava. Ona implicira legitimni prekid nasilja od strane države putem njezine policije i vojske. Njome se institucionaliziraju razmirice, koje se trebaju rješavati pravnim putem ili izborima. U zemlji koja nema ni temeljni zakon, ni političke stranke, ni vojsku već nekoliko desetljeća, oklada je velika. U lipnju, Libijci bi trebali izabrati 200 članova Ustavotvorne skupštine. Vrijeme pritišće.

Naime Libijci, unatoč svojoj želji za normalnošću, i dalje stranke smatraju faktorom podjele, zakone i institucije kao instrumente proizvoljnosti, a vojsku kao miliciju moja je u službi režima. Revolucionari dakle provode svoje vrijeme sputavajući autoritet države kojoj su toliko predani.

Umjesto želje da se uspostavi država ex nihilo, za što će biti potrebno još mnogo godina, jedini način da nove libijske vlasti brzo zajamče minimum zajedništva jest da se oslone na lokalne strukture – kako vojne tako i civilne – koje su nastale uslijed revolucije. Umjesto da proglase razoružavanje koje je nemoguće provesti ili da daju lažna obećanja samo s ciljem da udovolje međunarodnoj zajednici, to je jedini način da se Libijce umiješa u izgradnju njihove države.

Izvor: LE MONDE

N.P.