U svezi s europskom monetarnom unijom vrijeme je pokazalo kako je mađarski oprez bio ispravan. Oni koji su u prosincu prošle godine premijeru Viktoru Orbánu predbacivali što nije odmah kimnuo glavom i u Bruxellesu prihvatio proračunski federalizam, nego je zatražio malo vremena kako bi razmotrio plan i zatražio mišljenje parlamenta, sada mogu biti jako iznenađeni.

Na samitu EU-a u ponedjeljak Mađarska je naime, zajedno s 24 države-članice EU-a, prihvatila međuvladin sporazum čiji je cilj jačanje financijske discipline, ali taj dokument već sadržava i mađarske primjedbe, te ga se tako mirne duše moglo prihvatiti. Mađarska je diplomacija pobrala uspjeh na tri glavna područja: iz sporazuma je izbačena porezna harmonizacija zbog koje smo mi prigovarali, u odlučivanju o pitanjima koja se odnose na eurozonu odsada će se kao partneri uzimati i države koje se još nisu priključile zajedničkoj valuti, i, kao treće, najviše odredaba ugovora na nas će se odnositi samo kada već budemo plaćali eurima.

Prvo pitanje s aspekta konkurentnosti znači ogromnu prednost za našu zemlju, naime i dalje sami možemo odlučivati o vlastitu poreznom sustavu, iako je jedan od kutnih kamena pakta Sarkozy-Merkel trebalo biti upravo odustajanje od tog suvereniteta. Tako se u gospodarskom nadmetanju unutar regije i dalje možemo služiti mogućnostima koje se skrivaju u samostalnosti porezne politike. Koliki god dakle bio pritisak na vladi, da još u prosincu prihvati uvjete koji su za nas bili nepovoljni, ipak se isplatilo boriti za to da ne ispustimo iz ruke taj adut. Druga prednost sporazuma je da se obveze koje nameće financijska unija odnose samo na članice eurozone. Gledajući međutim sporazum od ponedjeljka, čini mi se da će vrata eurozone još dosta dugo ostati zatvorena. Ne samo za nas nego i za ostale srednjoeuropske članice EU-a koje čekaju u predvorju eurozone.

Potpuno nova financijska unija je istovremeno otvoreno priznanje toga da je maastrichtski sustav uvjeta, koji je ranije uspostavljen za uvođenje zajedničke valute, pao. Većina ni dosada nije poštivala zahtjeve, ali od proširenja krize ni za jednu se državu ne može reći da ispunjava sva četiri uvjeta (niski dug, inflacija, deficit i kamate državnih obveznica). Maastricht nije shvaćen ozbiljno, izigran je, bruxelleske urede nije zanimalo je li Grčka manipulirala sa svojim proračunskim podatcima, kao ni to da je državni dug Talijana i Grka bio daleko od propisane razine te da su proračunski deficiti odavna prekoračili sve plafone.

Monetarna unija odsada omogućuje da se odredi automatska kazna državama koje gospodare neodgovorno, a uvedeno je i niz strogih mjera kojima se odugovlačilo godinama. Kriza je Uniju prisilila na promjene za koje nedavno još nismo mogli vjerovati da bi se ikada mogle ostvariti. Proračunski federalizam? Gospodarsko upravljanje? Nakon monetarne politike može se predati i jedan dio nacionalne financijske politike? Nije valjda i Bruxelles kročio na put neuobičajenih rješenja? Vanjski pritisak diktirao je da je potrebno bježati prema naprijed te, bez obzira kako nazvali nove unijske mjere, u cilju rješavanja dužničke krize, te očuvanja uravnoteženog razvoja i konkurentnosti trebalo je, neosporno, odustati od nekih rješenja koja su se ranije smatrala sigurnim receptom.

Za pretpostaviti je međutim da financijska zbrka ne će završiti potpisivanjem financijskog ugovora. Spekulantima koji su vjerovnici Grčke zasada ni na kraj pameti nije odreći se polovice grčkoga duga, naime njima je u interesu stečaj države, s druge strane sve ukazuje na to da bi novo žarište mogao biti Portugal. A za suzbijanje požara vjerojatno ne će biti dovoljan jedan jedini pakt.

Izvor: MAGYAR NEMZET

N.P.