Ne treba podcjenjivati ono što je prije dva dana izjavio grčki predsjednik Papoulias. Nakon tko zna koje po redu izjave njemačkog ministra financija o mogućem bankrotu Atene, upitao se: „Ali, tko je gospodin Schäuble da vrijeđa moju zemlju? Tko su Nizozemci? Tko su Finci?". To su vrlo snažne riječi (što bismo pomislili da neki europski šef države uzvikne: „Tko su Talijani?"); još su snažnije kad ih izgovori predsjednik republike. A možda su te riječi i pokazatelj promjene koja se zbiva u kolektivnim osjećajima Europljana, oživljavanja i ponovne pojave starih nepovjerenja koje kriza eura naglašava. A prije nekoliko tjedana (a na to je podsjetio Gian Antonio Stella u ovom dnevnom listu) Der Spiegel je kapetana Schettina nazvao „talijanskim momkom", dodajući da njemački ili britanski kapetan nikada ne bi napravio nešto slično.
Činjenica je da, dok nas je godinu za godinom lagani europeistički optimizam navodio da vjerujemo kako je Europska unija mjesto nove i bratske suradnje, sada vidimo da baš i nije tako, ili nije samo tako. Čak i u Italiji, koja je možda bila domovina tog pomalo površnog europeizma, javnost počinje shvaćati da Europa uistinu predstavlja prostor miroljubive suradnje (podatak koji nikada ne treba podcjenjivati na kontinentu koji je u posljednjem stoljeću stvorio dva svjetska rata); ali, i da ta suradnja ne isključuje često oštru konkurenciju. Iz tog se je razloga čak i u europski nastrojenoj zemlji poput naše povjerenje u EU u posljednje vrijeme strmoglavilo sa 74 na 53%. Natjecanje, za koje otkrivamo da je itekako prisutno u europskom prostoru, u slučaju Grčke poprimilo je i dva obilježja koja podsjećaju na neka kolonijalna iskustva. Svi znamo koliko je Grčka, s nerazboritim proračunskim politikama, i sama pridonijela tome da stigne na točku na kojoj se danas nalazi. Ipak, teško je ne okarakterizirati kolonijalnim stav Berlina i Pariza, koji su zahtijevali da Grčka nabavi ratnu opremu koju su proizvele njihove tvrtke, gotovo kao uvjet da s njom ugovore ekonomsku pomoć koja joj je potrebna. Posljedica toga je da, kao što je podsjetio Danilo Taino u Corriereu, vojni trošak za 2012. jedne Grčke na rubu bankrota doseže 3% BDP-a, dok talijanski ne iznosi ni 1%.
Mnogi promatrači smatraju da nevolje eura proizlaze iz monetarnog ujedinjenja iza kojeg ne stoji snaga države, dakle politička unija među raznim zemljama. Ali, malo primjera, poput ovog o naoružanju koje je Grčka bila primorana kupiti, stavlja nas pred činjenicu koju ponekad zaboravljamo. A to je da na našem kontinentu nacionalni interesi nisu uopće nestali, kao što se ne čini ni da će nestati države koje te interese utjelovljuju. Možda nismo entuzijastični po tom pitanju, ali čini se da se ta činjenica neće promijeniti, barem ne u kratkom roku. Upravo zbog toga trebalo bi paziti da se ne vrijeđaju osjećaji javnosti ove ili one zemlje (čak i dužnička zemlja poput Grčke ima pravo da ju se ne tretira s visoka). U suprotnome, to bi moglo dati zamaha antieuropskim impulsima i strankama, već prilično raširenima na kontinentu, i ponovno oživjeti one nacionalizme koji su razorili Europu 20. stoljeća.
Izvor: CORRIERE DELLA SERA
N.P.
