Čelnici eurozonskih bogatijih država sve glasnije postavljaju provokativno pitanje: Je li zajednička valuta sada možda dovoljno jaka da se okonča agonija s financijskim spašavanjem te se Grčku pusti otići?
Odgovor ukratko glasi: Nije. Ustvari, eurozona vjerojatno je ranjivija spram grčke propasti nego ikada dosad.
Sve donedavno europski su dužnosnici odbijali zamisao o grčkom napuštanju eura kao nezamislivu. Činilo se kako uviđaju da će takav potez dovesti do zajamčeno međusobnog uništenja. Ostavimo li po strani stravične zakonske komplikacije, izlazak jedne zemlje dao bi krila zabrinutostima da bi daljnja napuštanja eurozone razbila euro – što je strah koji bi počeo sam sebe ostvarivati kada bi metež na tržištu obuzeo financije država.
Sada pak dužnosnici u Njemačkoj i drugim sjevernim europskim državama govore da konfuzni grčki stečaj i povratak na drahmu nisu, na kraju krajeva, ni tako nezamislivi. Prošli tjedan njemački ministar financija Wolfgang Schäuble rekao je da je eurozona sada bolje opremljena za hvatanje u koštac s potencijalnim reperkusijama negoli prije. Luksemburši ministar Luc Frieden tomu se pridružio. Naravno, to može biti blef, smišljen kao pritisak na grčke čelnike da prihvate grublje mjere štednje.
Nominalna vrijednost
Možda je i tako, no takva umovanja treba uzeti zdravo za gotovo. Kako izgledi Grčke postaju sve tmurniji, a svatko trpi zamor od financijskog spašavanja i političkih pritisaka u vlastitoj zemlji, ta ideja mogla bi dobiti vjetra u jedra čak i nakon što se tinta na posljednjem neprimjerenom utanačenju osuši. Ministri financija iz 17 eurozonskih zemalja sastaju se danas u Bruxellesu da bi finalizirali paket pomoći Grčkoj, nakon što je Grčka jučer identificirala na kojim izdatcima uštedjeti 325 milijuna eura da bi si osigurala dobivanje financijske pomoći za svoj spas.
Na površini, Europa izgleda žilavija nego što je izgledala prije svega nekoliko mjeseci. Poslovno povjerenje u Njemačkoj u usponu je. Europska središnja banka umirila je tržišta time što je osigurala blizu 500 milijarda eura u izvanrednim zajmovima tijekom sljedećih triju godina za regionalne banke. Prinosi na talijanske i španjolske obveznice pali su, čime je stvoren dojam da su investitori manje zabrinuti za to da bi se teškoće u Grčkoj mogle proširiti na te zemlje.
No to je poboljšanje uvelike kozmetičke naravi. ECB je oborila prinose na obveznice time što je bankama ponudila pogodbu koju se ne može odbiti: Kupujte državne obveznice s prinosima većima od pet posto novcem uzajmljenim od središnje banke po kamatnoj stopi od jedan posto. Odatle je proisteklo to da je veća potražnja od banaka podigla vrijednost obveznica te pomogla Španjolskoj i Italiji da se iznova zadužuju. No to druge institucije – pa i sam ECB – izlaže gubitcima u slučaju proglašenja bankrota neke države ili ponovnog meteža na tržištu.
Izloženost banaka ne mora nužno biti problem ako bi se opće povjerenje u financijski pogođene zemlje na pravi način obnovilo. Na žalost, to nije u tijeku. U Italiji se ubrzava bijeg kapitala u druge europske zemlje. Na kraju prosinca neto potraživanja središnjih banaka eurozone prema Banci Italije iznosila su blizu 200 milijarda eura, što je porast s 89 milijarda eura, koliko su iznosila u listopadu, odnosno s 19 milijarda, koliko su ona iznosila u srpnju. Takva financijska potraživanja drugih rastu kada Talijani iznose svoj novac iz zemlje, ili kada strani investitori prestaju stavljati svoj novac u tu zemlju.
I u jednom i u drugom slučaju, taj trend odražava upravo činjenicu koliko je eurozona postala krhka. Ako investitori i regularni vlasnici računa već vide razliku između eura deponiranog u Italiji i eura deponiranog u Njemačkoj, tada postoji stvarna opasnost da bi grčko povlačenje iz zajedničke valute pokrenulo juriše na banke i zaledilo tržišta državnih dugova. A dođe li gospodarstvo tako veliko kao što je Italija, Španjolska ili čak Francuska pod udar, pitanje ne bi glasilo žele li njemački porezni obveznici platiti za financijsko spašavanje drugih, što je posrijedi kad je riječ o Grčkoj, nego jesu li ga u stanju platiti.
I sama Njemačka sve je više izložena spram izlaska Grčke. Kao posljedak dotjecanja kapitala – obrnuta slika kretanja iz Italije i drugih zemalja u teškoćama – eurozonske središnje banke sada duguju njemačkoj središnjoj banci blizu 500 milijarda eura. Teško je zamisliti kako bi Njemačka naplatila te dugove od bilo koje zemlje koja bi napustila zajedničku valutu. Vjerojatnije je to, kao što je nedavno napisao francuski ekonomist Eric Dor sa Škole menadžmenta IESEG, da bi njemačkim poreznim obveznicima bio ispostavljen taj račun.
Izbjegavati tako sumoran ishod ne će biti lako. Europski čelnici morat će priznati neke teške istine: Grčka i Portugal trebaju mnogo više dužničkog olakšanja da bi povratile u normalu svoje financije i gospodarstva, banke trebaju uzajmiti stotine milijarda eura kapitala da povrate povjerenje drugih prema sebi, a samo će neki golemi jamstveni fond – s više od tri bilijuna eura, po našoj procjeni – štititi solventne države od spekulativnog napada.
Održavanje eura na okupu bit će skupo. No ono će biti i mnogo jeftinije nego ako bi se od toga odustalo.
Izvor: BLOOMBERG
N.P.
