'Molim Vas, nemojte me prikazati neozbiljno. Završite intervju s onim u što vjerujem. Nemam ništa protiv šala, ali ne želim djelovati poput jedne. Želim biti umjetnica, glumica s integritetom. Ako slava ode, zbogom, imala sam te, slavo. Ako ode, uvijek sam znala da je nestalna. Ali barem je nešto što sam iskusila, ali ne ono zbog čega živim.'
Punih pola stoljeća nije više s nama no njena slava i dalje ne blijedi. Norma Jeane Mortensen, poznatija kao Marilyn Monroe, zauvijek nas je napustila u noći između 4. i 5. kolovoza 1962. godine, a svijetu se posljednji put obratila u razgovoru s novinarom američkog časopisa Life Richardom Merrymanom objavljenom samo dan prije njezine smrti, dan danas obavijene velom tajnovitosti, s pitanjima na koja odgovor možda nikada nećemo doznati.
Richard Merryman prisjetio se kasnije ovog intervjua prije kojeg je kazao Marilyn kako ne želi razgovarati samo o njoj kao ikoni, već kao stvarnoj ženi od krvi i mesa. Stvarna žena, s očaravajućim osmjehom na licu, otvorila mu je toga dana vrata svoje kuće na Heleninom prilazu broj 5 u Brentwoodu u Kaliforniji. Bila je to skromna kuća izgrađena u meksičkom stilu, s tri sobe i vrlo oskudnim namještajem. Prva koju je ikada posjedovala. Ništa u njoj nije ukazivalo na činjenicu da među njenim zidovima obitava jedna od najvećih holivudskih zvijezda. U punih šest sati razgovora Norma Jean Mortensen je ogoljela sebe i svijet je imao priliku vidjeti ispod sjajne vanjštine glumačke legende koju je od sebe stvorila. Posebno je bila ponosna na svoj novi dom. Pohvalila se sitnicama koje su ga ukrašavale, a koje je osobno odabrala tijekom svog nedavnog puta u Meksiko te odvojenom prostorijom koja se naslanjala na garažu, a koja je bila uređena poput malog apartmana.
'To je mjesto za moje prijatelje, koji mogu doći kada su u bilo kakvoj vrsti nevolje. Znate, možda će htjeti živjeti ovdje i možda će htjeti da ih se pusti na miru dok im se problemi ne srede.' Marilyn svijet ni dan danas ne pušta na miru. Njeno ime ne samo što vezujemo uz glumicu čiji lik još uvijek u tren oka prepoznajemo već ono predstavlja nešto mnogo više – simbol je to fatalnog seksepila od kojeg krv vrije u žilama u naletu strasti uz istovremeno buđenje zaštitničkog instinkta nad krhkom ženom koju život tako boli. To nije samo ime, to je personifikacija, simbol, imidž dobro prepoznatljiv svima. Ona je tako htjela. Merrymanu je u jednom trenutku povjerila: 'Svakog jutra kad smetlari prolaze 57. ulicom izađem na vrata i oni kažu: 'Marlyn, bok! Kako si jutros?' Meni je to čast i volim ih zbog toga. Ti radnici – proći ću pored njih i oni će fućkati. Prvo fućkaju jer misle, oh, to je cura, plavuša je i u dobroj je formi, a onda shvate: 'Ajme, to je Marilyn Monroe!' I to, znate – to zna biti lijepo, to saznanje da vas ljudi prepoznaju i sve to, i taj osjećaj da im nešto značiš.'
Marilyn Monroe bila je žena kojoj novac i materijalno bogatstvo nikada u životu nisu značili previše. Za svoj posljednji, nikad dovršeni film, Something's Got to Give primila je honorar od 90.000 američkih dolara. Usporedbe radi, producentska kuća 20th Century Fox, za koju je sniman taj film, istovremeno je radila na filmu Kleopatra s Elizabeth Taylor koja je za ulogu čuvene egipatske carice dobila čak milijun američkih dolara. Čak ni slava Marilyn nije značila previše u kontekstu stvaranja prilike za udovoljavanjem hirovima i pozivanjem na razne zaslužene i umišljene privilegije – njoj je slava jednostavno predstavljala ekvivalent omiljenosti. Marilyn Monroe bila je dugo i pažljivo građen imidž, sredstvo koje je vidjela nužnim kako bi je ljudi prihvatili i voljeli, i kojeg je zato tako pomno čuvala, a istovremeno ga prezirala pokušavajući ga nadići i predstaviti sebe kao ozbiljnu glumicu. Ta kontradikcija u karakteru bila je ono što ju je razdiralo tijekom većeg dijela njenog života i zbog čega nikad nije uspjela pronaći mir, a potraga za srećom za kojom je oduvijek žudila bila je, što zbog njenih unutarnjih demona, što zbog grubih vanjskih okolnosti, od samih početaka osuđena na propast. Ovo je priča o Normi Jeane Mortensen, ženi koja nam je dala Marilyn Monroe, priča koja jednostavno nikada nije mogla imati sretan kraj.
Tragičan početak
Sudbina je ovdje svojim nepredvidivim perom prve retke napisala 1. lipnja 1926. godine u tadašnjoj općoj bolnici u Los Angelesu u ulici North State 1200, gdje se danas nalazi Medicinski centar područja Los Angelesa. 26-godišnja Gladys Baker više je sati urlala preznojavajući se od bolova dok je rađala svoje treće dijete. Dugim hladnim hodnicima rodilišta nisu odzvanjali koraci nervoznog oca koji s nestrpljenjem pogledava prema vratima rađaone očekujući trenutak kada će se ona otvoriti i kada će mu obznaniti da je njegova obitelj upravo dobila novog člana. Oca nije bilo. I nikada nitko, sve do današnjeg dana, nije odgovorio na pitanje tko je on bio niti je itko ikada htio preuzeti odgovornost za dolazak Marilyn Monroe na ovaj svijet.
U službenim bolničkim papirima koje je Gladys Baker ispunila odmah po rođenju svoje kćeri upisano je ime Norma Jeane Mortensen. Prezime je bilo – namjerno ili slučajno, nikada se nije doznalo – napisano pogrešno no nema dileme da je ono pripadalo Martinu Edwardu Mortensonu, čovjeku ne toliko privlačnom ali markantna izgleda, sinu norveških imigranata s kojim je Gladys stupila u svoj drugi brak 1924. godine. Brak je potrajao svega četiri mjeseca, a onda je Mortenson odlučio pokrenuti brakorazvodni postupak i dati petama vjetra. Nije više mogao trpjeti Gladysine brojne napadaje plača i panike te nagle promjene raspoloženja koje su uvelike nadilazile već klišeiziranu percepciju tipičnog ženskog uma sklonog predomišljanju i emocionalnim olujama. Oluja koja se obrušila nad život Gladys Baker i posljedično ostavila nepovratan pečat i na životu Marilyn Monroe bila je mnogo snažnija, razdorna i ubojita. Svijet od kojeg je Martin Edward Mortenson pobjegao bio je svijet ludila koji se poput crnog mračnog oblaka zauvijek nadvio nad obitelj buduće najveće filmske ikone u povijesti.
Da bi bolje razumjeli kontekst duševne bolesti u obitelji Marilyn Monroe nužno je otputovati još malo dalje u prošlost. Majka Gladys Baker – koja je nosila prezime po svom prvom suprugu, Johnu Netwonu Bakeru, poznatijem po nadimku Jasper, a za kojeg se udala 1917. godine – Della Monroe bila je u najmanju ruku vrlo ekstravagantna žena. Dok je šetala ulicom nakinđurena poput loše ukrašenog božićnog drvca, uglavnom odjevena u komade odjeće koje je kupila na garažnoj rasprodaji od bogobojazne i konzervativne Ide Bolender koja je živjela nekoliko ulica dalje od nje, Della je izazivala mješavinu podsmjeha i sažaljenja, a njen promiskuitetan način života redovno je izazivao tračeve i negodovanja. Devet godina nakon rođenja kćeri Gladys, koju je dobila u braku sa suprugom Otisom Monroeom, njen životni suputnik preminuo je u 43. godini života, a njegova prilično iznenadna i rapidna smrt i dan danas potiče pitanja u čije odgovore ne možemo biti sasvim sigurni.
Otis je nekih godinu dana prije no što je preminuo počeo patiti od nepodnošljivih glavobolja, naglih promjena raspoloženja i žestokih emocionalnih ispada zbog čega je Della nerijetko bila prisiljena Gladys i njenog mlađeg brata Mariona voditi susjedima kako bi izbjegli nalete očevog nekontroliranog bijesa. Ispadi su postajali sve snažniji i strašniji, a glavobolje tako jake da Otis zbog njih ponekad nije mogao stajati na nogama. 1909. godine je preminuo. Nagađalo se da su njegove tegobe bile simptomi sifilisa no to nikada nije potvrđeno. Nakon što je umro Della je jednostavno posjela svoju djecu na kauč i kratko im rekla: 'Otac vam je poludio i umro.' Kako je sama primila vijest da je u 33. godini života postala udovica ne zna se no ne bi čudilo da je duboko u sebi osjetila uznemirenost zbog toga jer joj je otac prije nekoliko godina u naletu ludila počinio samoubojstvo.
Sama Della prve simptome duševnog poremećaja počela je osjećati nakon rođenja kćeri Gladys. Počelo je postnatalnom depresijom koja početkom 20. stoljeća još nije bila prepoznata kao poremećaj i koja je s vremenom utrla put ozbiljnoj paranoji. 'Kad izađem iz kuće, znam da me prate. Dok god oni znaju da ja znam, dobro je. Ali nikada ne prestajem biti oprezna. Nisam glupa žena', često je znala reći Idi Bolender. Ozbiljna i racionalna Ida pokušavala je Delli skrenuti pažnju na suočavanje s problemom od kojeg je evidentno patila no da se radi o uzaludnoj misiji postalo joj je jasno kada je Gladys, koja je već i sama patila od duševnih poremećaja, zatrudnjela s Marilyn. Na Idino pitanje tko će se brinuti o novorođenoj bebi kada dođe na svijet Della je nonšalantno odgovorila: 'Nije bitno. Ja ionako odlazim u Indiju.'
Tamo je odlučila otići kako bi pronašla Charlesa Graingera, čovjeka s kojim je neko vrijeme nakratko živjela i kojeg je uporno nazivala svojim suprugom mada nikada nitko nije vidio njihov vjenčani list. Iz Indije se vratila nekoliko mjeseci kasnije, bez Charlesa, ali s malarijom i potpuno nekontroliranom paranojom i halucinacijama zbog kojih je bilo kakav pokušaj komunikacije s njom postao u potpunosti nemoguć. Kratak trenutak lucidnosti doživjela je 3. kolovoza 1927. kada je sjela sa svojom kćeri Gladys za stol u kuhinji njihove zajedničke obiteljske kuće i mirnim glasom joj rekla: 'Vrijeme je da odem. Želim otići.' Samo dan kasnije odvedena je u duševnu bolnicu gdje je preminula 23. kolovoza te iste godine, u 51. godini života.
U trenutku kada je Marilyn Monroe došla na svijet, njena majka Gladys, također promiskuitetna kao i Della, već se odala ekscesivnom opijanju, a njeno mentalno stanje već je ogrezlo u tešku paranoju. Da su stvari itekako ozbiljne postalo je jasno 13. lipnja 1926. kada je Marilyn imala svega 13 dana. Gladys je otišla u kupovinu i svoju novorođenu bebu povjerila je na čuvanje kolegici Grace McKee koja je s njom radila u filmskom studiju Consolidated. Gladys se bavila rezanjem filmske trake za buduću montažu, a čime se točno Grace bavila ne zna se. No ono što se zna jest da je tog kobnog dana, nakon što se vratila iz šopinga, Gladys dobila do tada najozbiljniji napadaj paranoje. Urlala je na Grace lažno je optužujući da joj je pokušala otrovati kćerkicu, a njena histerija doživjela je vrhunac kada je zgrabila nož i njime ubola kolegicu. Srećom, rana koju je Grace zadobila bila je samo površinska no tada je postalo kristalno jasno: Gladys Baker bila je potpuno luda žena, nepodobna za majčinstvo.
Della i Gladys bile su obje teško mentalno poremećene, oca nigdje nije bilo na vidiku i nitko nije znao tko je, a tužna istina sada se beskompromisno razotkrila: o maloj Normi Jeane nije se imao tko brinuti. Sa samo 13 dana života ostala je potpuno sama…
Nastavit će se…
