Utakmica između Srbije i Hrvatske na Europskom rukometnom prvenstvu otkrila je u gledalištu upravo izljeve silne mržnje prema Hrvatima i prema Hrvatskoj. Ti izljevi mržnje, koji se ne mogu pripisati tek većem ili manjem broju ekstremistički i šovinistički orijentiranih u politici na srbijanskoj političkoj sceni, rječito su očitovanje da u srbijanskoj javnosti još uvijek prevladava antihrvatstvo koje je bilo posebno smišljeno i sustavno propagirano ranih devedesetih godina a koje je davalo snagu mnogim Srbima da prolijevaju krv nevinih Hrvata.

Ta iskazana mržnja nepobitni je dokaz da većina u Srbiji očito nije još uvijek doživjela katarzu, distanciranje od zločinačkoga Miloševićeva političkog i vojnog vodstva i velikosrpskog projekta dijela srpskih akademika iza kojih je stala i SANU, pa i dalje živi u ratno-huškačkom ozračju mržnje. Upravo ta nanovo potvrđena i očitovana činjenica bitni je kontekst i bitna je okolnost koju trebaju uzeti u obzir hrvatski političari kad govore o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije. U okolnostima u kojima je Haški sud objektivno pod pritiskom interesa pojedinih međunarodnih sila veoma teško zakazao, postavši sredstvo političke obmane o tobožnjoj jednakoj krivnji za prolijevanje krvi u devedesetima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sučeljavanje s hrvatskom tužbom za genocid protiv Srbije dobilo je na dodatnoj važnosti.

Naime, svi koji žele stvarno dobro srpskom narodu i državi Srbiji, trebali bi sve učiniti da se Srbi suoče s istinom, da osude agresivnu politiku svojih vođa, oslobode se mržnje, koja njih same nužno razara, i postanu sposobni za zdrave međususjedske i međunarodne odnose. Rješavanje na sudu podnesene tužbe, pa i protutužbe, upravo oslobađa i hrvatske i srbijanske političare da se bave prošlošću koju ne mogu promijeniti i da pošteno u skladu s međunarodnim pravom izgrađuju dobrosusjedske odnose.

(Cjeloviti tekst donosi Glas Koncila od 5. veljače)

Ivan Miklenić

Foto:pixsell