Putovanje Marija Montija u SAD dobro je prošlo. Možda predobro. Ustvari, u američkom prijemu talijanskog premijera bio je zamjetno pretjerivanje, a ako i pokoju rezerviranost u javnom obraćanju i niz zbunjenih osmijeha treba objašnjavati, čini se da ih je sam premijer primijetio.
Mario Monti vodi vladu tek tri mjeseca, napravio je snažnu intervenciju na putu prema balansiranju proračuna popraćenu reformom mirovinskog sustava („i to samo s tri sata štrajka", priča kako je rekao svojim sugovornicima u Bijeloj kući, koji su ga slušali „s velikim čuđenjem").
Kad je riječ o drugim reformama, bilo o onoj tržišta rada (tema koju Amerikanci vrlo dobro razumiju) ili onoj (mnogo suptilnijoj za ovu publiku) o preinaci odnosa između Merkel i Italije, sve one još uvijek nisu provedene.
Pitanje koje si, stoga, trebamo postaviti jest što nam Amerikanci nastoje poručiti s tim neviđenim razmetanjem entuzijazmom.
Najzlobnija interpretacija glasi da nova klima ima veze s promjenom vlade u Italiji – i nema sumnje da je razlika između zamršenih odnosa Washingtona sa Silvijem Berlusconijem posljednjih godina, i ovih danas s Marijem Montijem, neopisiva. Ustvari, nevjerojatno je to što se tijekom ovog sastanka prošlu vladu uopće nije spominjalo, i što je jedini koji je izgovorio ime Silvija Berlusconija (kao i uvijek u pozitivnom smislu, u već ustaljenoj institucionalnoj rutini formalnog kontinuiteta između vlada) bio upravo Monti. Ipak, Amerika, uronjena u mnoštvo složenih problema, ne bi u ovom trenutku trošila toliko energije samo kako bi naglasila drugačije diplomatske tonove.
Ključ obrata njezine gostoljubivosti leži u novostima u agendi koje je premijer ovih dana otkrio. Za razliku od prošlih premijera, Monti je potrošio mnogo manje vremena na političke institucije – Kongres, vladu, UN -, te je najveći dio svoje energije uložio u izravnu komunikaciju s ostalim mjestima moći, think tankovima poput Petersona, najvećim medijima, kao što su Cnbc Marie Bartiromo, Time, New York Times, i investitori s Wall Streeta, koji imaju sposobnog izravnog utjecaja na mišljenje tržišta. Nije slučajno što je najdulji „politički" sastanak bio povjeren ministru vanjskih poslova Terziju koji je s Hillary Clinton proveo više vremena nego Monti s Obamom. Kao što nije slučajno ni to što su talijanskog profesora u New Yorku primili velikani financijskog svijeta, od Bloomberga do Sorosa.
Prava misija Maria Montija u Americi, rečeno na pomalo karitativan način, od početka je, dakle, bila misija „prodavača", čovjeka koji je tamo bio kako bi uvjerio u našu pouzdanost ona ista tržišta koja su nas osudila.
Time se objašnjava i raširen entuzijazam po pitanju uspjeha misije: malo pretjerivanja bilo je potrebno kako bi svi shvatili da su nas različite utjecajne razine američke moći, mediji, politika i investitori, ponovno prihvatili. Ono „Italy is back" u tom je smislu odzvanjalo u ušima jednako entuzijastično koliko i nama po volji. Ali, bio je to i eho neke vrste autokritike najarogantnije zemlje svijeta.
„Europa je sklizak teren za Amerikance, osobito u ovoj predizbornoj kampanji. Da nije bio zamjetnog napretka, ne vjerujem da bi se Obama toliko angažirao", izjavio je prije nekoliko dana jedan insajder iz Washingtona, odvjetnik koji radi za obrambenu industriju. S tipičnim pragmatičnim duhom, tržišta i američka politika u posljednje su vrijeme snažno uzmaknuli, nakon što su shvatili da je za Ameriku u narednim godinama Europa još uvijek više prednost nego uteg oko vrata, kao što ju se opisivalo u najgorim trenucima krize.
Ne radi se samo o tome da bi, kao što se ponavlja, američki mini-oporavak moglo osujetiti bilo kakvo pogoršanje EU gospodarstva. Europa je vrlo važna i kad je riječ o spletu troškova i sigurnosti Carstva.
Gospodarska kriza primorala je SAD da prerasporedi svoje vojne troškove. Washington će (manje) novca sve više koristiti na azijskom području, kako bi držao na oku buduće protivnike, osobito Kinu.
Posljedica toga je da će težina nadzora nad Rusijom (uključujući nuklearne glave) i upravljanje situacijom na Bliskom istoku sve više pasti na leđa Europe: libijski model – onaj u kojem Nato djeluje, a Sjedinjene Države podržavaju – model je koji SAD danas želi proširiti na cijelu zonu europskog utjecaja. Zbog toga su Monti i Obama puno pričali o konferenciji o novom Natou koja će se u svibnju održati u Chicagu. Mnogo su pričali o tome, a malo toga su otkrili. Ustvari, riječ je o vrlo osjetljivoj temi za europsku javnost.
Lekcija koja iz svega toga proizlazi jest ta da je američki entuzijazam poput povjetarca – u stanju je brzo promijeniti smjer u skladu s potrebama (ili koristi?) zemlje. Vrlo je dobro puhao tijekom Montijevog posjeta, ali nemojmo se previše pouzdati u njega. I zbog toga što, kao što pokazuje dossier Nato, sa sobom zasigurno nosi etiketu s uobičajeno paprenom cijenom.
Izvor: LA STAMPA
N.P.
