Otvoreno pitanje granice između Srbije i Hrvatske na Dunavu trebalo bi riješiti što je moguće prije. Ne samo radi uspostavljanja dobrosusjedskih odnosa i pokazivanja Europi kako ovdje postoji dobra regionalna suradnja, već, na što ukazuju politički analitičari, i zbog stvaranja što boljih pretpostavki za razgovore o međusobnom povlačenju tužbe za genocid.

Nedavno je iz hrvatskog vrha upućen poziv Srbiji, ali i BiH, za postizanje dogovora o granicama. Prvo je predsjednik Ivo Josipović predložio, ukoliko sporna pitanja ne budu riješena u bilateralnim pregovorima, da se dogovori arbitraža, tako što bi svaka zemlja predložila po dvojicu arbitražnih sudaca, a da se o petom sucu strane zajednički dogovore. Ubrzo, zatim, hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić izjavila je da je arbitraža uvijek moguća, ali da su najbolja ona rješenja koja sama po sebi poboljšavaju prekogranične odnose.

Hrvatska trenutačno, u suradnji s EU, arbitražom rješava problem granice sa Slovenijom, a očekuje se slično rješenje i s Crnom Gorom oko sporne granice kod Prevlake gdje je od 2002. na snazi privremeni režim.

Podsjetivši da je problem granica u regiji prvo eksplodirao u odnosima Hrvatske sa Slovenijom, kada je ta zemlja prije dvije godine blokirala prijam Hrvatske u EU, Predrag Simić, profesor Fakulteta političkih znanosti, podsjeća da je pod pritiskom Bruxellesa i Washingtona došlo do formiranja arbitraže, nakon čega je Slovenija znatno omekšala svoj stav. Stoga je, kako kaže Simić, bilo za očekivati da će Hrvatska sličan model predložiti i Srbiji. Zagreb je još prije dvije godine govorio o ovom problemu, a tadašnji premijer Ivo Sanader izjavljivao je da se Hrvatska kao članica EU neće ponašati prema Srbiji kao što se Slovenija ponašala prema njima.

„Ukoliko problem razgraničenja ne bi bio riješen bilateralnim pregovorima između Srbije i Hrvatske, nema drugog nego ići na arbitražu", smatra Simić. Na pitanje kome se više žuri, odgovara da je Hrvatska, završila posao, budući da slijedeće godine pristupa EU, a „samo još mora ulaštiti svoj imidž", kako bi se u najboljem mogućem svijetlu predstavila Bruxellesu. Kada je riječ o Srbiji, Simić odluku u vezi ovog pitanja ne očekuje tijekom predizborne kampanje, iako smatra da će to biti jedan od prvih poslova nove vlade, tko god da je formira.

Treba li ići na arbitražu ili ne, prema riječima Milenka Kreće, profesora međunarodnog prava sa Pravnog fakulteta u Beogradu, i nije neka dvojba. „Jer, ako se spor ne može riješiti diplomatskim putem, nema trećeg načina, osim da se ide na sudsko rješavanje." Uostalom, prijedlog za arbitražu uvijek je stvar koju treba podržati, jer „u osnovi taj prijedlog ide na primjenu pravnih pravila, odnosno rješenje spora na temelju međunarodnog prava".

Objašnjavajući da se izraz arbitraža u međunarodnom pravu ponekad koristi u širem smislu – tako da obuhvaća i ugovaranje nadležnosti Međunarodnog suda – i u tehničkom smislu, ocjenjuje kako je predsjednik Josipović očigledno imao u vidu arbitražu u tehničkom smislu. „Arbitražni sud, za razliku od Međunarodnog suda, formiraju same stranke u sporu. Pravilo je da svaka od njih imenuje tzv. parne arbitre, a neparnog arbitra imenuju ili zajednički, na temelju sporazuma, a ako sporazuma nema, onda obično neka treća instanca imenuje tog neparnog arbitra." Kako kaže naš sugovornik, u novije vrijeme tog neparnog arbitra obično imenuje predsjednik Međunarodnog suda, što je, recimo, bio slučaj i sa arbitražom za Brčko.

Treba li ići na arbitražu koja bi rješavala dva spora, između Srbije i Hrvatske, Hrvatske i BiH, i između Srbije i BiH? Našem sugovorniku se čini da je za Srbiju povoljnije da se ide na arbitražu za svaki pojedinačni spor. U praksi, obično je slučaj da se arbitar kojeg imenuje jedna strana u sporu izjasni njoj u prilog, tako da odluku u stvari donosi onaj neparni arbitar.

Profesor Kreća naglašava i posebnu vrijednost sudskog rješavanja spora pred arbitražom Međunarodnog suda. „Ako se ugovori nadležnost Suda za rješavanje spora, taj spor se ne smatra otvorenim sporom u političkom smislu riječi." To bi onda značilo da se prigodom ocjene ispunjava li Srbija kriterije za kandidaturu ili kasnije za ulazak u EU postojanje ovog spora ne bi smatralo i otvorenim pitanjem.

S druge strane, Vladimir Todorić, direktor Centra za novu politiku, problem razgraničenja promatra iz još jednog kuta. Uz uvjerenje da je nužno ubrzati razgovore s Hrvatskom o svim otvorenim pitanjima koja prethode povlačenju tužbe za genocid, ističe da je tu, pored razgraničenja, i rješavanje pitanja izbjegličkih prava i imovinskih prava Srba u Hrvatskoj, kao i vraćanje kulturnog blaga. „Iako je postignut neki napredak, mora se još razgovarati o tim temama", naglašava Todorić, koji misli i da bi razgovore o spornim pitanjima u okviru predsjedničke „trojke" (kao što je to nedavno bilo na Jahorini), trebalo spustiti „s vrha na jednu operativnu razinu".

Hrvatski prijedlog razgraničenja presijeca plovni put Dunava 18 puta

Sudeći prema odgovoru koji je vlada Srbije prošle godine poslala Europskoj komisiji u vezi pitanja razgraničenja sa Hrvatskom, stavovi dvije strane o protezanju granice na Dunavu od ulaska iz Mađarske do Bačke Palanke, značajno se razlikuju. Srbija zastupa stav da je granica na sredini plovnog puta na Dunavu, a hrvatska strana zagovara katastarsku granicu koja bi odstupala od toka Dunava. Srbija svoj stav temelji na Zakonu o ustanovljenju i ustrojstvu Autonomne pokrajine Vojvodina iz 1945. godine, a hrvatski stav podrazumijeva da bi granica presijecala međunarodni plovni put rijeke Dunav 18 puta.

U međunarodnoj praksi uobičajeno je da se na Dunavu, kao važnoj međunarodnoj plovnoj rijeci, primjenjuje pravilo da granica slijedi crtu najdubljih točaka njezina toka i po tom načelu uspješno je izvršeno razgraničenje Srbije s Rumunjskom, Rumunjske i Bugarske, Mađarske i Slovačke. Hrvatska, međutim, traži poštovanje predratnih granica katastarskih općina koje se protežu na obje obale Dunava.

Uz navođenje da je Srbija „spremna što prije prevladati spor i postići neposredni dogovor", istaknuto je i da je sastancima Međudržavne diplomatske komisije za državnu granicu, u travnju 2010. godine u Zagrebu i u studenom iste godine u Beogradu, deblokiran zastoj u pregovorima oko granice. Iako se o detaljima rada te komisije malo zna u javnosti, očigledno je da se nije baš mnogo odmaklo u rješavanju nesuglasica između dvije države.

Izvor: POLITIKA

N.P.