Puna dva desetljeća otkako nisu u istoj državi Srbija i Hrvatska se nisu uspjele dogovoriti o granici. I jedni i drugi su uvjereni da je pravo na njihovoj strani.

Srbija inzistira na postojećoj, de facto granici sredinom toka Dunava, dok se Hrvatska poziva na katastre iz 1878. godine i traži 10.000 hektara, a prema nekim varijantama čak 17.800 hektara zemlje na srpskoj obali.

Zagreb istovremeno velikodušno Srbiji nudi 3.000 hektara na desnoj obali Dunava.

Kako bi ojačali položaj u pregovorima oko uzajamnog povlačenja tužbi za genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu, navodno je Zagreb poslao poruku Beogradu da je spreman na povlačenje tužbi ako bi Srbija u paketu pristala na dogovor o granici, razumije se, pod hrvatskim uvjetima.

To službeno nije zatraženo, ali se može naslutiti iz izjave Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova Hrvatske, prigodom nedavnog posjeta Beogradu.

"Treba učiniti sve za postizanje bilateralnih dogovora sa Srbijom i BiH o granicama", izjavila je Pusić i dodala da je jedno od rješenje za međugranični spor i arbitraža, kako je to predložio hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Ona je tako komentirala prijedlog predsjednika Ive Josipovića za graničnu arbitražu sa Srbijom i BiH ako se dogovor o granicama ne postigne "u nekom kraćem vremenskom razdoblju".

"Arbitraža je uvijek moguća ako se ne možeš ili ne znaš dogovoriti", istaknula je šefica hrvatske diplomacije.

Srbija svoj stav o razgraničenju temelji na dva argumenta i to da međunarodno pravo nalaže da se plovne rijeke dijele sredinom, a upravo je taj argument Hrvatska koristila u natezanju sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva.

Drugi oslonac Srbiji je definicija granice Vojvodine iz 1945. godine kad se sredina Dunava spominje kao granica.

Treba imati u vidu i da je Dunav pomaknuo korito nekoliko kilometara ka hrvatskoj strani, a za potrebe nesmetane plovidbe iskopano je nekoliko kanala koji su dodatno promijenili tok Dunava.

Ako bi se hrvatski prijedlog usvojio, Dunav bi granicom bio presječen čak 19 puta.

Naravno, hrvatski zahtjevi su maksimalistički i oni, prema neslužbenim informacijama, računaju na to da Srbija ne bi mogla ostaviti općine Sombor i Apatin bez velikog dijela zemljišta, ali i da bi Beograd pristao na ustupanje 1.500 hektara kao kompromis. Riječ je o dva riječna otoka, Šarengradske i Vukovarske ade.

Raniji pregovori državnih komisija iz 2003. godine propali su, a procjena naših pregovarača bila je da je Hrvatska ciljano odugovlačila do ulaska u EU, računajući da će tada imati puno bolji pregovarački položaj, odnosno u rukavicama ucijeniti Srbiju.

Badinterove crte

Nakon raspada SFRJ, po preporuci Badinterove komisije republičke granice postale su državne. Međutim, zbog međusobno neutvrđenih međa na pojedinim područjima, pojavilo se više graničnih sporova. Iako Hrvatska i BiH imaju potpisani Sporazum o granici, njega hrvatski Sabor nije ratificirao. Hrvatska traži da se ponovno otvore pregovori oko Malog i Velog Školja, dva grebena kod Neuma, koji su pripali BiH.

Čija je Šarengradska ada?

Koplja Srbije i Hrvatske najviše se lome oko Šarengradske ade, otoka na toj rijeci, koji se prostire na oko 900 hektara. Zadire u Vojvodinu, a Hrvatska je smatra svojom, između ostalog i zato što je Šarengrad hrvatski.

Osim šume i nešto divljači koje još ima, otočić izgleda napušteno i nitko više od njega ne živi. Prije rata mnogi Šarengrađani tamo su vodili konje i stoku na ispašu, išli u ribolov. Ada je prokopana 1892. godine za vrijeme Austro-Ugarske.

Izvor: www.vesti-online.com

N.P.