Kako bi se zaustavila utrka za nuklearnim naoružanjem koju je započeo Teheran, a i spriječio izraelski napad, politika sankcija prema Iranu sve je ustrajnija.

Okomiti se na izvoz iranske nafte znači izravno zaprijetiti režimu islamske republike, čiji proračun u polovini ovisi o toj prodaji. Europska unija kupuje 20% iranske bruto nafte koja se prodaje u inozemstvu. Po prvi puta, dvadesetsedmorica su se dogovorila o prekidu kupnje. Grčka, Italija i Španjolska, glavni europski klijenti Teherana ubrzo će morati pronaći alternativni izvor opskrbe.

Ovaj je embargo uslijedio nakon što je SAD pojačao sankcije nad financijskim transakcijama s Teheranom. Cilj je navesti azijske zemlje – Južnu Koreju, Japan, Indiju i Kinu – koje ovise o kupnji iranske nafte da se okrenu drugim dobavljačima kako ne bi ugrozile svoje trgovačke odnose sa zapadnim zemljama.

Radi se o okladi. Ništa ne jamči Iranu da će gubitak europskog tržišta biti kompenziran negdje dalje. Rizik od povećanja cijene nafte ograničen je : ponovni početak proizvodnje ugljikovodika u Iraku i u Libiji trebao bi ublažiti šok koji nastupa u trenutku kada svjetsko gospodarstvo usporava.

Hoće li to biti dovoljno da se Teheran natjera da ozbiljno pregovara o nuklearnom pitanju? U to možemo sumnjati. Režim mula još uvijek nije primoran izabrati između svog preživljavanja i svog nuklearnog programa.

No žurno treba djelovati. Kako bismo inače uvjerili Izraelce da ne napadaju, budući da su uvjereni u prijetnju iranskog nuklearnog kapaciteta? Naftni embargo nesumnjivo je manje učinkovit od tajnog rata koji podrazumijeva sabotaže, atentate i informatičke viruse. No on ipak jasno pokazuje da Europa i dalje vrši pritisak na Iran.

Izvor: LE FIGARO

N.P.